ime suncokreta

srijeda, 09.03.2005.

Upozorenje ;)




Očajanje sjedi na klupi

U jednom perivoju na klupi

Sjedi čovjek koji vas doziva u prolazu
On ima naočale i staro sivo odijelo
Puši kratku cigaretu i sjedi
I dok prolazite on vas doziva
Ili vam samo daje znak
No ne treba ga pogledati
I ne treba ga poslušati
Treba proći
kao da ga ne vidite
kao da ga ne čujete
Jednostavno treba požuriti
Jer ako ga pogledate
i ako ga poslušate
Dat će vam znak i nište više.
Ne možete se više oteti da odete i da pokraj
njega ne sjednete
A tada vas on pogleda i nasmiješi se
I vi strašno zlopatite
A čovjek pak nastavlja smijati se
A onda ćete se i vi nasmijati
Obavezno
No što ćete se više smijati to ćete više patiti
Okrutnički
Što više ćete patiti to više ćete se smijati
Bespomoćno
I ostat ćete tu
Sjedeći zgrčeni
Na klupi smijući se
A djeca će se pokraj vas igrati
Dok će glasa pokraj vas nestati
A prolaznici mirno prolaziti
I ptice uzlijetati
Napuštajući jedno
Za neko drugo drvo
I vi ostajete tu
Na klupi
A znate vi to, znate
Da se više nikad nećete kao ova djeca
Poigrati
Vi znate da više nikad nećete
Prolaziti
Kao ovi prolaznici
I da više nikad nećete uzletjeti
Napuštajući jedno za neko drugo stablo
Kao ove ptice.


Jacques Prevert

- 22:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.12.2004.

Za početak....
Jedna pjesma od mog internet prijatelja. :)

***
Postoje dobra i loša mjesta
Isto takvi ljudi, srećom onih drugih je manje
Postoje i planine

No moje srce nije tu

U planine, u planine
Sagraditi ću jednom kolibu
Pa nek mi vuk bude prijatelj, a medvjed gost

Svi mi ovdje pišemo uglavnom o sebi i samo o sebi
Ponekad je to teško shvatiti
Zato jer smo zaokupljeni samo sa sobom

I ne vidimo planine

Najviše mi se sviđaju žene
Koje se osjećaju kao žene

Moje srce nije tu
Jer divljina nije tu
Divljina je okrutna, ali bez bijesa
Divljina je nemilosrdna, ali bez zlobe
Samovažnost je najgora navika
Koje se najteže riješiti
Koja zamagljuje cijeli obzor
A ispod leži prekrasan svijet

Jednom sam krajičkom oka
Provirio kroz maglu
I ostao zadivljen
Na tren
I tren je brzo prošao
I vratio sam se natrag
I tu me pronašao Zijo

Svi mi pišemo samo o sebi
Mislimo samo o sebi
Sanjamo samo o sebi
Kako bi se više voljeli
Kako bi se više mrzili

Kako bi si bili važniji
Posebno u odnosu na druge

Sve je to tako jadno

U planine, u planine


Sagradit ću jednom kolibu
U planini
I u nju pozvati ljude
Prijatelje
Koji će reći: «Ne, ne bojim se!» ;
-zagaziti u blato
-drugih ljudi
-njihovih misli
ili svoje slike u njihovim očima
-sebe
-crva
-svaki dan gledati svijet
a misliti drugačije i imati hrabrosti to reći ili otići
u kolibu u planine
-ostaviti sve besmislene ludosti svakodnevnog života
i krenuti živjeti hrabar život
bez stiskanja, žmikanja, cijeđenja i isisavanja svih oko sebe
pogotovo najmilijih, u što se prije ili kasnije pretvori ljubav…

Kao kad kreneš zelenom planinskom livadom
Koju zalijeva sunce
Odnekud dođe vjetar koji ti podigne odjeću
I shvatiš da možeš sve
Stvarno sve
Svaki tvoj korak je prepun snage
Svaki tvoj korak je radost života
Svaki tvoj pogled isijava sreću

Sagradit ću jednom kolibu.
Gdje će se žena osjećati kao žena
A muškarac kao muškarac
Tamo gdje poželiš potrčati samo tako
Bez razloga, kao dijete
Tamo gdje možeš satima ležati u travi
I gledati nebo
Tamo ćemo voditi ljubav u svakom trenu
Tamo ćemo živjeti

Sagradit ću jednom kolibu u svom srcu

Hoće li mi netko pomoći?
***

- 22:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.12.2004.

prvi post

Ovaj blog otvoren je zato što su neki blogeri zabranili stavljanje komantara onima koji nemaju blog.
However, sad sam bar potaknuta na pisanje. Samo da ulovim inspiraciju :)))
Šteta što ne mogu stavljati slike. :(

- 00:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #